Ljudi cijeli život rade kako bi zaradili novac. Ustaju rano, rade po cijeli dan, umorni dolaze kući i opet razmišljaju o poslu.
Sve to rade kako bi imali bolji život, kako bi sebi i obitelji osigurali sigurnost i mir. I to je normalno, jer bez novca se ne može živjeti. Ali problem nastaje kad čovjek zaboravi živjeti dok zarađuje novac.Najveće bogatstvo u životu nije novac. Najveće bogatstvo je mir u glavi, zdravlje i ljudi koje imaš oko sebe. Jer možeš imati puno novca, a da nemaš mira. Možeš imati veliku kuću, a da je prazna.
Možeš imati skupi auto, a da nemaš s kim otići na put.Ljudi često misle da će biti sretni kad zarade više novca. Kad kupe kuću, kad promijene auto, kad dobiju bolji posao. I stvarno, čovjek bude sretan neko vrijeme, ali se brzo navikne na sve. Onda opet želi nešto više i opet misli da će tada biti sretan.A sreća je često u malim stvarima. U jutarnjoj kavi, u razgovoru s prijateljem, u obiteljskom ručku, u šetnji, u mirnom danu bez problema.
Ljudi često misle da su male stvari nevažne. Misle da će pravi život početi kad riješe velike stvari – kad naprave kuću, kad kupe auto, kad djeca odrastu, kad odu u mirovinu. Ali istina je da život prolazi upravo dok čekamo da počne taj “pravi život”.Prođu godine u radu, brizi, planiranju i čekanju boljeg trenutka.
A onda jednog dana shvatiš da je puno vremena prošlo i da se mnoge stvari više ne mogu vratiti. Shvatiš da si imao prilike koje nisi iskoristio, ljude s kojima si mogao provesti više vremena, mjesta koja si mogao posjetiti i trenutke koje si mogao više cijeniti.Najveća greška koju ljudi naprave je što stalno misle da će kasnije imati više vremena. Kasnije ću nazvati roditelje.
Kasnije ću otići na kavu s prijateljem. Kasnije ću negdje otputovati. Kasnije ću se odmoriti. Ali često to kasnije nikad ne dođe.Život nije nešto što dolazi jednog dana kad sve bude posloženo. Život je ovo danas. Ovaj običan dan, ova kava, ovaj razgovor, ova šetnja, ovaj miran trenutak. To su stvari koje će jednog dana postati uspomene.Ljudi na kraju života ne govore da su trebali više raditi. Ne govore da su trebali kupiti veći stan ili bolji auto. Najčešće govore da su trebali više vremena provesti s obitelji, da su se trebali manje nervirati, da su trebali više putovati, više se smijati i manje brinuti što će drugi reći.
Vrijeme je jedina stvar koju ne možeš vratiti. Novac možeš zaraditi opet. Kuću možeš napraviti opet. Auto možeš kupiti opet. Ali vrijeme koje je prošlo, prošlo je zauvijek.
Zato je važno naučiti stati ponekad. Sjediti bez žurbe. Popiti kavu bez gledanja na sat. Prošetati bez razloga. Posjetiti roditelje. Nazvati prijatelja. Provesti vrijeme s djecom. Jer jednog dana te stvari neće biti svakodnevne, nego uspomene.Život je zapravo vrlo jednostavan, ali ga ljudi često sami zakompliciraju. Stalno jure za nečim, stalno misle da im nešto nedostaje, stalno gledaju što drugi imaju.
A često ne vide da već imaju ono najvažnije.
Ako imaš zdravlje, ako imaš nekoga tko te voli, ako imaš gdje doći kući i ako imaš mir da možeš navečer zaspati bez velikih briga – imaš više nego što ima pola svijeta.Na kraju se sve u životu svede na ljude i uspomene. Ne na stvari, ne na novac, ne na titule i poslove. Svede se na to s kim si sjedio, s kim si pričao, s kim si se smijao i tko je bio uz tebe kad je bilo teško.Zato radi, zarađuj, trudi se i gradi život, ali nemoj zaboraviti živjeti dok sve to radiš.
Nemoj da ti život prođe između posla, obaveza i briga, a da nisi stigao uživati u njemu.Jer na kraju života čovjek ne pita koliko je zaradio, nego kako je živio.
