Ljudi cijeli život nekamo idu. Penju se prema nečemu, jure za nečim, pokušavaju nešto ostvariti, napraviti, zaraditi, izgraditi. Od malih nogu učimo da moramo uspjeti, da moramo raditi, da moramo imati nešto svoje, da moramo napraviti kuću, kupiti auto, osigurati obitelj i napraviti život.I u svemu tome ima istine. Čovjek treba raditi, truditi se i graditi život.
Ali problem nastaje kad u toj utrci zaboravimo zašto sve to radimo.Mnogi ljudi cijeli život rade za bolji život, ali zaborave živjeti dok rade za taj bolji život. Uvijek postoji još nešto što treba napraviti. Još malo novca. Još jedna soba na kući. Još bolji posao. Još jedna godina rada. Još samo ovo pa će biti lakše.Ali to “još samo ovo” traje cijeli život.I onda jednog dana čovjek stane, sjedne i pogleda iza sebe.
Pogleda godine koje su prošle, ljude koji su se promijenili, djecu koja su odrasla, roditelje koji su ostarjeli, prijatelje koje više ne viđa često. I tada shvati da je cijeli život negdje žurio, a nije stigao uživati u onome što je imao.Najveća ironija života je što ljudi često shvate što je važno tek kad to više nemaju.Dok su roditelji živi, mislimo da ćemo ih uvijek moći posjetiti.Dok su djeca mala, mislimo da će uvijek biti mala.Dok su prijatelji blizu, mislimo da ćemo se uvijek viđati.
Dok smo zdravi, ne razmišljamo o zdravlju.Sve nam je normalno i podrazumijeva se.A onda život polako pokaže da ništa nije zauvijek isto.Djeca odrastu i odu svojim putem.Roditelji ostare i više ne mogu kao prije.Prijatelji se odsele, ožene, udaju, imaju svoje obaveze.
Zdravlje više nije isto kao prije.I tada čovjek shvati da su najljepši trenuci bili oni obični koje tada nije smatrao ničim posebnim.Sjećat ćeš se dana kad ste sjedili za stolom i pričali.Sjećat ćeš se kava koje su trajale satima.Sjećat ćeš se putovanja koja nisu bila planirana.Sjećat ćeš se smijeha zbog gluposti.Sjećat ćeš se večeri kad nije bilo ništa posebno, ali ste svi bili zajedno.
To su stvari koje ostaju. Ne ostaju poslovi, ne ostaju novci, ne ostaju stvari. Ostaju ljudi i uspomene.Ljudi često misle da će biti sretni kad dođu do nekog cilja.
Kad naprave kuću, kad kupe auto, kad zarade određeni novac, kad ostvare nešto veliko. Ali kad dođu do toga, shvate da opet nisu potpuno sretni i da opet traže nešto novo.Zato što sreća nije u cilju, nego u putu do cilja. Sreća je u ljudima s kojima si prolazio kroz život, u razgovorima, u smijehu, u problemima koje ste zajedno rješavali, u malim stvarima koje su se događale svaki dan.Najveća greška koju ljudi naprave je što stalno misle da će jednog dana imati više vremena. Da će jednog dana više putovati, više se družiti, više živjeti. Ali to jedno sutra stalno se pomiče i nikad ne dođe.Život nije nešto što počinje jednog dana kad sve bude riješeno. Život je danas.
Ovaj dan, ovaj razgovor, ova kava, ova šetnja, ovaj običan dan koji izgleda kao i svaki drugi.Jednog dana upravo će ti obični dani najviše nedostajati.Nedostajat će ti dani kad su roditelji bili živi.
Nedostajat će ti dani kad su djeca bila mala.Nedostajat će ti dani kad si imao prijatelje blizu.Nedostajat će ti dani kad si bio zdrav i bez velikih briga.A tada su ti ti dani bili obični i nisi mislio da su nešto posebno.
Zato nemoj provesti cijeli život samo penjući se prema nečemu, a da zaboraviš sjediti s ljudima koje voliš. Nemoj izgubiti godine jureći za stvarima, a da izgubiš ljude i vrijeme.Radi, trudi se, zarađuj i gradi život, ali nemoj zaboraviti živjeti dok sve to radiš. Nemoj zaboraviti nazvati roditelje. Nemoj zaboraviti otići na kavu s prijateljem. Nemoj zaboraviti prošetati bez razloga. Nemoj zaboraviti sjesti i odmoriti.Jer na kraju života nećeš se sjećati koliko si radio, nego s kim si sjedio.
Nećeš se sjećati koliko si zaradio, nego s kim si pio kavu. Nećeš se sjećati koliko si stvari kupio, nego koliko si trenutaka proživio.
I zato zapamti jednu stvar – ljudi se cijeli život penju negdje, a na kraju shvate da su trebali više sjediti s onima koje vole.
