Ljudi često žive kao da imaju beskonačno vremena. Govore sebi da će neke stvari napraviti kasnije, da će nekoga posjetiti drugi put, da će negdje otići sljedeće godine, da će više vremena provoditi s obitelji kad bude manje posla.
Uvijek postoji neko kasnije, neko sutra, neka godina kad će život biti mirniji i lakši.Ali istina je da život nikad ne postane potpuno miran. Uvijek postoji neki problem, neka obaveza, neki račun, neki plan, nešto što treba riješiti. I tako čovjek stalno odgađa život za kasnije, a vrijeme prolazi brže nego što misli.Jednog dana se okreneš iza sebe i vidiš da su prošle godine.
Djeca su odrasla, roditelji su ostarjeli, prijatelji se rijetko viđaju, a ti se pitaš gdje je prošlo sve to vrijeme. Tek tada čovjek shvati da je cijelo vrijeme čekao da počne živjeti, a život je već prošao.Ljudi često misle da su najvažnije stvari u životu novac, posao, kuća i auto. I te stvari jesu važne, jer bez novca se ne može živjeti. Ali problem nastaje kad čovjek cijeli život juri samo za tim stvarima, a zaboravi živjeti.Možeš imati veliku kuću, ali ako je prazna, nije vrijedna puno.
Možeš imati skup auto, ali ako nemaš s kim otići na put, nije vrijedan puno. Možeš imati puno novca, ali ako nemaš mir u glavi i ljude oko sebe, opet nisi sretan.Na kraju života ljudi ne govore da su trebali više raditi. Ne govore da su trebali imati veći televizor ili bolji telefon. Ljudi na kraju života najčešće govore da su trebali više vremena provesti s obitelji, da su se trebali manje nervirati i da su trebali više uživati u životu.Najveće bogatstvo u životu nije novac.
Najveće bogatstvo je zdravlje, mir u glavi i ljudi koje imaš oko sebe. Sve ostalo se može kupiti ili napraviti, ali vrijeme i ljudi se ne mogu vratiti kad prođu.Zato nemoj stalno čekati da se nešto promijeni da bi bio sretan. Nemoj misliti da ćeš živjeti kad budeš imao više novca, više vremena ili manje obaveza. Ako stalno čekaš savršen trenutak, život će proći dok čekaš.
Nazovi roditelje dok su tu.Otiđi na kavu kad te netko zove.Prošetaj bez razloga.Provedi vrijeme s obitelji.Odmori se kad si umoran.Nemoj stalno juriti negdje.Jer na kraju života nećeš se sjećati koliko si radio, nego s kim si sjedio.Nećeš se sjećati koliko si zaradio, nego koliko si trenutaka proživio.Nećeš se sjećati koliko si stvari kupio, nego koliko si puta bio sretan.I zato zapamti jednu stvar – ljudi cijeli život jure negdje, a na kraju shvate da su trebali više sjediti s onima koje vole.
Dok smo mladi, mislimo da imamo vremena za sve. Mislimo da ćemo sve stići, da ćemo sve napraviti, da ćemo sve vidjeti i doživjeti.
Govorimo sebi da ćemo živjeti kad završimo školu, kad nađemo posao, kad zaradimo novac, kad napravimo kuću, kad djeca odrastu, kad odemo u mirovinu. Uvijek postoji neki razlog zašto život počinjemo živjeti kasnije.Ali život nije nešto što počinje jednog dana. Život je danas. Život je ovaj dan, ovaj razgovor, ova kava, ova šetnja, ovaj običan dan koji izgleda kao i svaki drugi. Problem je što ljudi to shvate tek kasnije.Ljudi cijeli život negdje žure. Penju se prema nečemu, jure za nečim, pokušavaju nešto ostvariti, napraviti, zaraditi, izgraditi. Od malih nogu učimo da moramo uspjeti, da moramo raditi, da moramo imati nešto svoje, da moramo napraviti kuću, kupiti auto, osigurati obitelj i napraviti život. I u svemu tome ima istine. Čovjek treba raditi, truditi se i graditi život.Ali problem nastaje kad u toj utrci zaboravimo zašto sve to radimo.
Mnogi ljudi cijeli život rade za bolji život, ali zaborave živjeti dok rade za taj bolji život. Uvijek postoji još nešto što treba napraviti. Još malo novca. Još jedna soba na kući. Još bolji posao. Još jedna godina rada. Još samo ovo pa će biti lakše. Ali to „još samo ovo“ traje cijeli život.I onda jednog dana čovjek stane, sjedne i pogleda iza sebe.
Pogleda godine koje su prošle, ljude koji su se promijenili, djecu koja su odrasla, roditelje koji su ostarjeli, prijatelje koje više ne viđa često. I tada shvati da je cijeli život negdje žurio, a nije stigao uživati u onome što je imao.Najveća ironija života je što ljudi često shvate što je važno tek kad to više nemaju.
Dok su roditelji živi, mislimo da ćemo ih uvijek moći posjetiti. Dok su djeca mala, mislimo da će uvijek biti mala. Dok su prijatelji blizu, mislimo da ćemo se uvijek viđati. Dok smo zdravi, ne razmišljamo o zdravlju. Sve nam je normalno i podrazumijeva se.A onda život polako pokaže da ništa nije zauvijek isto.
Djeca odrastu i odu svojim putem. Roditelji ostare i više ne mogu kao prije. Prijatelji se odsele ili svatko ode na svoju stranu. Ljudi se promijene. Život se promijeni. I sve ono što nam je nekad bilo normalno, jednog dana postane uspomena.I tada čovjek shvati da su najvažnije stvari bile zapravo obične stvari. Obični dani kad si sjedio s obitelji za stolom.
Obični dani kad si pio kavu s prijateljem. Obični dani kad si došao kući i netko te čekao. Obični dani kad nije bilo velikih problema i kad je sve bilo normalno.Život se ne sastoji od velikih događaja. Veliki događaji se dogode nekoliko puta u životu, ali život se sastoji od tisuća običnih dana koje često ne primjećujemo.
I upravo ti obični dani jednog dana postanu uspomene koje najviše vrijede.Na kraju života ljudi ne govore da su trebali više raditi. Ne govore da su trebali imati više novca ili veći auto. Ljudi na kraju života govore da su trebali više vremena provesti s obitelji, da su se trebali manje nervirati, da su trebali više putovati, više se smijati i više uživati u životu.Zato nemoj stalno čekati neki bolji trenutak za život. Nemoj misliti da ćeš živjeti kad budeš imao više novca, više vremena ili manje obaveza.
Ako stalno čekaš da sve bude savršeno, nikad nećeš početi živjeti.Nazovi roditelje dok su tu.Otiđi na kavu kad te netko zove.Prošetaj bez razloga.Provedi vrijeme s obitelji.
Odmori se kad si umoran.Nemoj stalno juriti negdje.Nemoj stalno misliti samo na posao i novac.Jer na kraju života nećeš se sjećati koliko si radio, nego s kim si sjedio.
Nećeš se sjećati koliko si zaradio, nego koliko si trenutaka proživio.
Nećeš se sjećati koliko si stvari kupio, nego koliko si puta bio sretan.I zato zapamti jednu stvar – ljudi cijeli život jure negdje, a na kraju shvate da su trebali više sjediti s onima koje vole.
