Mnoge žene ne primijete trenutak kada se polako počnu gasiti iznutra.Ne dogodi se to preko noći. Nema jednog dana kada se probudiš i kažeš: “Više nisam ona ista osoba.”To dolazi tiho… kroz godine šutnje, umora, odricanja i osjećaja da nosiš cijeli svijet na svojim leđima dok nitko ne pita kako si ti.
Na početku mnogih brakova žena blista. Smije se više, uređuje se za sebe, ima snove, energiju i osjećaj da nije sama protiv života. Ali kod nekih brakova polako počinje nestajati ona žena koja je nekada bila puna života. Ostane samo osoba koja preživljava dane.Prva stvar koja uništava ženu u braku je osjećaj da je sama, iako nije sama.
To je najgora vrsta usamljenosti. Kada dijeliš kuću s nekim, a nemaš kome reći kako se stvarno osjećaš. Kada te nitko više ne sluša, ne primjećuje tvoj umor i tvoje suze postanu nešto “normalno”. Mnoge žene godinama kuhaju, peru, rade, odgajaju djecu i brinu o svima, dok njih nitko ne pita jesu li dobro.
I onda jednog dana više nemaju snage ni za sebe.Druga stvar koja polako uništava ženu je stalno davanje bez vraćanja.Neke žene cijeli život daju ljubav, pažnju, razumijevanje i podršku, a zauzvrat dobiju šutnju, hladnoću ili ravnodušnost. I nije problem samo u velikim svađama.
Nekad više bole male stvari. Kada muž prestane primjećivati trud. Kada nema zagrljaja. Kada nema lijepe riječi. Kada žena osjeti da je postala samo “netko tko mora sve”.Čovjek može živjeti bez mnogo toga… ali teško može živjeti bez osjećaja da vrijedi nekome.Treća stvar koja uništava ženu je zaboravljanje same sebe.
Mnoge žene toliko brinu o drugima da na kraju potpuno izgube sebe. Zaborave što vole, što ih veseli i kada su zadnji put nešto napravile samo za sebe. Život im se pretvori u obaveze. U kupovinu, račune, kuhanje, čišćenje i brigu o svima drugima. A kad se pogledaju u ogledalo nakon mnogo godina, više ne vide onu osobu koju su nekada poznavale.Najtužnije je što mnoge žene šute.
Ne zato što nemaju što reći, nego zato što misle da ih nitko neće razumjeti. Nauče gutati emocije. Nauče biti jake čak i kada pucaju iznutra. I onda ljudi izvana kažu: “Promijenila se.”Ali nitko ne pita koliko je puta bila slomljena prije nego što se promijenila.Istina je da brak ne bi trebao uništiti čovjeka.
Prava ljubav ne bi trebala uzeti nečiji sjaj, nego ga pojačati. Partner bi trebao biti mjesto mira, a ne dodatni teret na ramenima. Naravno da svaki brak ima teške dane, svađe i probleme. Ali postoji velika razlika između teškog perioda i života u kojem se jedna osoba svakodnevno emocionalno gasi.
Žena kojoj nedostaje pažnja često ne traži luksuz, skupe poklone ni savršen život. Nekad joj je dovoljna jedna iskrena riječ. Da netko vidi njezin trud. Da netko kaže: “Hvala ti.”Jer ljudi ne pucaju uvijek zbog velikih tragedija. Ponekad pucaju zbog godina sitnih razočaranja koje nitko nije primijetio.I zato mnoge žene s vremenom postanu umorne čak i kada spavaju.Nije to samo fizički umor.
To je umor duše. Umor od davanja, šutnje i osjećaja da moraju biti jake svaki dan.Ali nijedna žena ne bi smjela zaboraviti jednu stvar:nije sebična ako ponekad misli i na sebe.
Nije loša ako želi mir. Nije slaba ako kaže da joj je teško. Jer žena koja stalno spašava sve oko sebe, a nikad sebe, na kraju izgubi ono najvažnije – vlastiti mir.A kada žena izgubi mir… polako počne gubiti i sebe.