Postoji jedna stvar koju većina ljudi nauči prekasno u životu. Nauče je tek kad prođu godine, kad se promijene ljudi, kad djeca odrastu, kad roditelji ostare i kad shvate da se neke stvari više nikad ne mogu vratiti. Ta stvar je vrlo jednostavna – u životu su najvažniji ljudi i vrijeme, a ne stvari.
Dok smo mladi, mislimo da je najvažnije imati novac, dobar posao, auto, kuću i sigurnost. Mislimo da ćemo biti sretni kad sve to ostvarimo. I zato radimo, trudimo se, planiramo, odgađamo odmor, odgađamo putovanja, odgađamo druženja i stalno govorimo da ćemo živjeti kasnije, kad riješimo sve obaveze.Ali obaveze nikad ne prestaju.
Uvijek postoji neki račun, neki problem, neki plan, neka briga, nešto što treba napraviti. I tako godine prolaze, a čovjek stalno misli da još nije vrijeme za život.Jednog dana se okreneš iza sebe i vidiš da je prošlo dvadeset ili trideset godina. Djeca su odrasla, roditelji su ostarjeli, neki prijatelji su otišli svojim putem, a ti se pitaš gdje je prošlo sve to vrijeme.
Najtužnije je što čovjek često shvati da je imao sreću, ali to tada nije znao. Imao je roditelje koje je mogao posjetiti kad god je htio. Imao je prijatelje koje je mogao nazvati. Imao je zdravlje i energiju. Imao je vrijeme. A mislio je da mu nešto nedostaje.Ljudi često cijeli život rade za bolji život, ali zaborave živjeti dok rade za taj bolji život. Uvijek misle da će biti vremena kasnije.
Ali vrijeme prolazi i ne čeka nikoga.Kuća se može napraviti opet.Novac se može zaraditi opet.Posao se može promijeniti.Auto se može kupiti opet.Ali propušteno vrijeme se nikad ne može vratiti.Na kraju života čovjek ne broji koliko je radio, koliko je novca zaradio ili koliko je stvari kupio.
Na kraju života čovjek broji ljude i uspomene. Broji trenutke kad je bio sretan, kad je bio miran, kad je bio okružen ljudima koje voli.
Ljudi misle da će se sjećati velikih stvari, ali zapravo se najviše sjećamo malih stvari. Sjećamo se razgovora, šetnji, putovanja, smijeha, obiteljskih ručkova, kava s prijateljima, običnih dana koji su tada bili normalni, a danas bi dao sve da se vrate.Zato je važno naučiti stati ponekad. Sjediti bez žurbe. Popiti kavu bez gledanja na sat. Prošetati bez razloga. Posjetiti roditelje.
Nazvati prijatelja. Provesti vrijeme s djecom. Jer jednog dana te stvari neće biti svakodnevne, nego uspomene.Život je zapravo vrlo jednostavan, ali ga ljudi često sami zakompliciraju. Stalno jure za nečim, stalno misle da im nešto nedostaje, stalno gledaju što drugi imaju.
A često ne vide da već imaju ono najvažnije.Ako imaš zdravlje, ako imaš nekoga tko te voli, ako imaš gdje doći kući i ako imaš mir da možeš navečer zaspati – imaš više nego što ima puno ljudi na svijetu.
Zato nemoj stalno govoriti da ćeš živjeti kasnije. Nemoj stalno odgađati stvari koje te vesele.
Nemoj stalno misliti da ima vremena. Možda ima, a možda i nema. Zato radi, trudi se, zarađuj i gradi život, ali nemoj zaboraviti živjeti dok sve to radiš.
Jer na kraju života najvažnije neće biti koliko si imao, nego kako si živio i s kim si živio.
