Ljudi se često boje starenja. Boje se sijede kose, bora, sporijeg hodanja, slabijeg vida i svega što dolazi s godinama. Misle da je najtužnije u životu kad čovjek ostari. Ali istina je da najtužnije nije kad ostariš, nego kad shvatiš koliko je brzo život prošao.Dok si mlad, misliš da imaš vremena za sve.
Misliš da ćeš putovati kasnije, da ćeš više vremena provoditi s obitelji kasnije, da ćeš živjeti kad riješiš posao, novac i sve obaveze. Uvijek postoji neko kasnije, neko sutra, neka sljedeća godina kad ćeš početi živjeti kako želiš.Ali godine prolaze brže nego što mislimo.
Jedan dan izgleda kao ništa. Jedan tjedan prođe brzo. Jedan mjesec prođe još brže. Jedna godina prođe dok se okreneš. I onda se jednog dana probudiš i shvatiš da imaš četrdeset, pedeset ili šezdeset godina i pitaš se gdje su nestale sve one godine.Tek tada čovjek shvati koliko je život zapravo kratak.Sjeti se samo djetinjstva. Čini se kao da je bilo jučer, a prošlo je dvadeset ili trideset godina.
Sjeti se škole, prvog posla, prvih putovanja, prvih velikih planova. Sve se to dogodilo, a imaš osjećaj kao da je bilo nedavno.Vrijeme je čudna stvar. Dok prolazi, ne primjećujemo ga, a kad prođe, pitamo se gdje je nestalo.
Najveća greška koju ljudi naprave je što stalno čekaju da počnu živjeti. Čekaju bolji posao, više novca, bolju situaciju, manje obaveza, više vremena. Ali život nikad nije potpuno miran i bez problema. Uvijek postoji nešto što treba riješiti, nešto što treba napraviti, neka briga, neki plan.I ako stalno čekaš da sve bude savršeno, nikad nećeš početi živjeti.Život nije savršen trenutak koji će doći jednog dana.
Život je danas. Ovaj dan, ovaj razgovor, ova kava, ova šetnja, ovaj običan dan koji izgleda kao i svaki drugi.Jednog dana upravo će ti obični dani najviše nedostajati.Nedostajat će ti dani kad su roditelji bili živi.Nedostajat će ti dani kad su djeca bila mala.Nedostajat će ti dani kad si imao prijatelje blizu.
Nedostajat će ti dani kad si bio zdrav i bez velikih briga.A tada su ti ti dani bili obični i nisi mislio da su nešto posebno.Ljudi često misle da će biti sretni kad ostvare nešto veliko.
Kad naprave kuću, kad kupe auto, kad zarade puno novca, kad uspiju u poslu. I sve je to lijepo i treba se truditi, ali problem je što čovjek stalno pomiče sreću na neko sutra.Kad završim ovo, bit ću sretan.Kad kupim ono, bit ću sretan.Kad zaradim još malo, bit ću sretan.I tako prođe život čekajući da počne sreća.A sreća je često puno bliže nego što mislimo.
Sreća je kad imaš zdravlje. Sreća je kad imaš nekoga tko te voli. Sreća je kad imaš mir u glavi.
Sreća je kad imaš gdje doći kući. Sreća je kad možeš sjesti i popiti kavu bez žurbe.To su stvari koje ljudi često ne primjećuju dok ih imaju.Na kraju života ljudi ne žale što nisu imali skuplji auto ili veću kuću. Ne žale što nisu više radili.
Najčešće žale što nisu više vremena proveli s obitelji, što nisu više putovali, što se nisu više smijali i što su se previše nervirali zbog stvari koje danas više nisu važne.Zato je važno naučiti jednu stvar – nemoj živjeti kao da imaš beskonačno vremena.Nazovi roditelje dok su živi.
Provedi vrijeme s djecom dok su mala.Otiđi na kavu kad te netko zove.Prošetaj bez razloga.Otiđi negdje gdje nikad nisi bio.Reci ljudima da ih voliš dok ih još možeš zagrliti.Jer život nije ono što planiraš jednog dana, nego ono što živiš danas.
I zato najtužnije u životu nije kad ostariš, nego kad shvatiš koliko je brzo prošlo i koliko si stvari mogao, a nisi.Zato nemoj čekati da prođu godine da bi počeo živjeti.
Počni sada, jer vrijeme prolazi brže nego što misliš.
