Postoji jedna stvar o kojoj se rijetko govori, a svi je osjete prije ili kasnije.
Ljudi se ne umore od života. Ne umore se od rada, obaveza, problema i borbe. Ljudi se najviše umore od drugih ljudi.Umoriš se od obećanja koja se nikada ne ispune. Umoriš se od poruka na koje uvijek ti prvi moraš odgovoriti. Umoriš se od toga da uvijek ti zoveš, pitaš, pomažeš, razumiješ i opraštaš.
Umoriš se od toga da si uvijek tu za druge, a kada tebi treba netko, onda svi imaju nekog posla.
Najgore je kada se umoriš od osobe za koju si mislio da se od nje nikada nećeš umoriti. Od osobe zbog koje si prelazio preko ponosa, preko riječi koje su te boljele, preko postupaka koje nisi zaslužio. I sve si radio jer ti je bilo stalo. Jer si vjerovao. Jer si mislio da će jednog dana sve doći na svoje mjesto.Ali postoji trenutak kada čovjek jednostavno stane.
Ne zato što mu više nije stalo, nego zato što vidi da nema smisla.
Nema smisla objašnjavati nekome koliko te nešto boli ako ta osoba to ne želi razumjeti. Nema smisla truditi se oko nekoga kome je svejedno hoćeš li ostati ili otići. Nema smisla boriti se za mjesto u nečijem životu ako te ta osoba stalno stavlja na zadnje mjesto.Ljudi ne odlaze preko noći. To je najveća zabluda. Ljudi odlaze u sebi mjesecima, nekad i godinama. Odlaze malo po malo. Svaki put kada prešute nešto što ih je povrijedilo. Svaki put kada progutaju riječi koje su htjeli reći.
Svaki put kada shvate da im se ne vraća onoliko koliko daju.
I onda jednog dana samo odu. Bez velike svađe. Bez objašnjavanja. Bez buke. Samo se povuku i više ih nema kao prije. Tada druga strana obično kaže: “Promijenio si se.” Nije se promijenio. Samo se umorio.Umorio se od čekanja. Umorio se od razočaranja. Umorio se od toga da bude jedini kojem je stalo.U životu je važno shvatiti jednu stvar. Nije poanta imati sto ljudi oko sebe. Poanta je imati jednog ili dva koji će biti tu kada je teško. Koji će te nazvati bez razloga. Koji će primijetiti da nisi dobro i kada kažeš da jesi. Koji će te poštovati i kada se ne slažu s tobom.Sve ostalo su prolazni ljudi. Ljudi koji dođu kada im trebaš i odu kada im više ne trebaš.
Ljudi koji ti se jave kada im nešto treba.
Takvih će uvijek biti i to je realnost života.Zato čuvaj one koji te poštuju. Čuvaj one koji te ne zovu samo kada im treba usluga. Čuvaj one koji se raduju tvom uspjehu kao da je njihov. Čuvaj one koji te ne traže samo kada je njima teško, nego su tu i kada je tebi teško.Na kraju života neće biti važno koliko si novca zaradio, kakav si auto vozio i gdje si putovao. Bit će važno s kim si pio kavu, s kim si se smijao i tko je bio uz tebe kada ti je bilo najteže.Sve u životu prođe. I problemi i novac i godine i poslovi.
Ali ljudi koje si volio i koji su voljeli tebe, to je jedino što ostaje u sjećanju.
Zato dobro pazi koga držiš blizu sebe. Nisu svi ljudi vrijedni tvoje energije, vremena i živaca. Neki su tu samo da te nauče lekciju, a neki su tu da ostanu cijeli život.Pametan čovjek to nauči na vrijeme. Ostali nauče kada bude kasno.
